Božićna želja
Svima vama dragim ljudima od srca želim Sretan Božić!
 Božić nam dolazi za dva dana.. dolazi kao i svake godine. Blještav...pun veselih pjesama, prepun boja, sjajnih svjetala... Kao i svake godine ljudi zaborave na nesporazume, zaborave na sve loše i taj dan dišu kao jedno. Božić...najčudesniji dan od svih u godini. Dan kada je sve moguće, kada se sve želje mogu ostvariti...dan kada svi imaju pravo na svoje malo božićno čudo. :) Ove godine poželit ću vam kao što inače poželim dragim ljudima.. smijeha.. veselja i sreće. Neka se ostvare božićna čuda, neka se ostvare sve želje. No poželit ću nešto posebno... poželit ću da taj Božić ponesete u sebi... da ga ponesete i čuvate cijelu godinu. Jer kao što sam rekla, taj divan božićni duh lepršavo se uvlači u svaku osobu..nenametljivo..zarazno. Neka ostane svjetlo koje vas grije. Osmijeh na licu i toplina u srcu...da...to je pravo svjetlo Božića. to je Božić u nama... Sretan vam Božić... Božić u vama.... :) kisssssssssss |
Dok lebdiš...
 Tišina... malo je riječi, ali moram si ponoviti neke stvari u glavi. Razumna si, realna, razmišljaš, nikada se ne zaliječeš, oprezna si i pouzdana. Sve si to ti... i uvijek sve kontroliraš. Vodiš računa o svemu, ništa ne prepuštaš slučaju. Uvijek vodiš računa o tome koliko sebe treba dati, kolko toga pokazati. Kako si «pala sa Zemlje»? Kako si to uspjela? Držala si se čvrsto za Zemlju, hodala po njoj, pogled ti nije bio mutan. Kako si odletila, a nisi ni krila imala? Što to odvelo u visinu...gdje si sada? Kada si prestala razmišljati, biti oprezna, kada si postala sanjar koji provodi dane s blagim osmijehom na usnama? Kako si uspjela «pasti sa Zemlje»? Gledam te i ne razumijem. Nekada ti se takve neke stvari nikada ne bi događale. Nekada ne bi tako nagonski reagirala, nekada si i razmišljala. I sada lebdiš i vidim da ne dodiruješ nogama Zemlju, nisi tu, daleko si. I vidiš da nema budućnosti i znaš da let ne traje vječno... a opet mu se prepuštaš. Ne znaš li da će pad boljeti? Znaš... ti si razumna, realna, razmišljaš...oprezna si...ti lebdiš...? Lebdiš... i nisi više ona ista, ovaj puta svjesno srljaš u san...svjesno srljaš u pad... svjesno gradiš kule u zraku... zašto? Znaš li da lebdiš? Znaš i riskiraš sve... zašto? Gledaš me tim krupnim očima...sjaje se...smješkaš se blago. Ništa ne govoriš dok se ja trudim dokučiti što je s tobom... Smješkaš se i samo mi tiho kažeš: ovaj puta znam da vrijedi pasti...znam da pad boli, naučila sam na to... i znam da je ludo...ali ovaj puta znam da nisam sama...on je tu i drži me za ruku. Prvi puta kada vidim nečije oči znam da neću pasti sama. Ah...samo uzdahnem... ah ti ludo mala... i pitam se i dalje: Kako si uspjela «pasti sa Zemlje?», a tako si razumna, oprezna, uvijek razmišljaš... i pitam se samo jesi li svjesna koliko će boljeti... i dok ja razmišljam ti sa smješkom na licu odlaziš u svoj san. A godine idu i lome nas Ma neka ne idu za ovaj cas Plakat cu sutra kad odes ti Jer danas sam sretan moja ljubavi p.s. čula pjesmu "Plakat ću sutra" od B.Novkovića i pomislila kako dobro idu riječi uz ovaj post... |
spuštena glava...
 Koliko je vremena trebalo. Puno...znam nisam se ponijela kako sam trebala prema ovom blogu...zaslužili ste koju riječ o tome zašto me nema.. zaslužili ste jer ste dijelili svaku riječ sa mnom. Nemam opravdanja za to. Nestala sam jer mi je bilo lakše pobjeći od svega što sam otkirvala u sebi..lakše mi je bilo zavuči se u kut sobe..."u kut mog malog svijeta i otamo gledati svijet". I josh uz sve to uspjela sam postići i da nitko ne vidi da sam u kutu... svi su prihvatili da je sve u redu. Bila je to greška...greška je gurnuti sve od sebe... Pogriješila sam...najlakše je pasti i ostati dole. Treba smoći snage ustati. Nisam se to bila uspjela nagovoriti dosta dugo. A onda sam shvatila da nešta mora izaći van iz mene jer ne može ostati unutra. Trebam ove riječi.. trebam pisati... moram pisati. Samo tako ću moći skinuti teret s ramena. A svima vama koji ste ikada došli na ovu stranicu... svima koji ste uputili riječi podrške mogu reći samo jedno veliko HVALA! Hvala vam od srca...hvala i na vašim lijepi postovima u kojima se moglo naći toliko toga...toliko lijepoga... hvala. |
Ponovljena priča
 Jel ti se sviđam? Sviđaš mi se naravno...simpatična si mi i lijepa. Jesam ti draga? Jesi, ma najdraža si mi...tako si mila...ma mogao bi te zagrliti i ne puštati. Kakva sam kao osoba? Ti si dobra, nasmijana, vesela, ima nešto u tebi što privuče čovjeka....ma šta da ti kažem...zračiš. Znači voliš provoditi vrijeme sa mnom? Jako...sati mi prolete kao sekunde s tobom...nikada mi nije dosadno...ti si energija i duh. A mogli li te nasmijati? Uvijek mi razvučeš osmijeh na lice...to je nešta što posebno volim kod tebe.. zabavna si ..poput zaigranog djeteta...ti si moja sreća....izvlačiš ono iskreno veselje iz mene. Hmm a voliš li kad se igram prstima po tvome licu? Volim kako tvoji prstići prelaze preko moga lica...tako su nježni..pogađaju mjesta na kojima je koža najosjetljivija...trnci me prolaze od njih. Onda sigurno voliš i moje poljupce? Mmm....volim te tople usne i nježne poljupce koji mi griju lice, usne, tijelo. Tvoji poljupci mi griju dušu...oni su moj lijek...oni stvaraju ovisnost. Mogao bi te ljubiti danima...i još mi ne bi bilo dovoljno....bilo bi malo...premalo. Htjela bi te samo pitati još nešta...a voliš li me? Mila rekli smo da ne pitaš to...ne volim te...dušo pa znaš da se ne može svakoga voljeti... Znam...samo sam se nadala da će ovaj puta biti drugačije... I mjesta mi nema na usnama tvojim ni za jedno slovo mojeg imena. Sve mi ide nizbrdo kad te spomenem.. I svaka kap moga sjećanja boli me do ludila kad te spomenem... Gradim još uvijek mostove svoje koji neće doći do tvojih obala. Poslije stotinu suza i pogriješnih riječi več sam pomalo i umoran od poraza... (Gibbo-Kad te spomenem) |
Dance with me...
 Obuci haljinu, Cipele najljepše što imaš Na lice stavi smijeh, A ja ću doći po tebe. Kad krene ova noć, Tisuću koraka za dvoje Zapleši sa mnom ovaj ples U ponoć stoji sat, Nježna i lagana ko svila Zaustavljaš mi dah Neću ti reći jer već znaš E kad bi mogao Sad bi poletio bez krila Dok plešeš sa mnom ovaj ples Ponekad poželim Da te stavim u njedra I da zaboravim Koji je dan I gdje sam Ponekad pomislim Kako blizu je sreća Dok plešeš sa mnom ovaj ples Nad morem mjesec mlad U oči skupila si zvijezde Ko nikada do sad Srce mi šalje dobru vijest E kad bi mogao Sad bi zaustavio vrijeme Dok plešeš sa mnom ovaj ples ( Ponekad) Samo danas doći ću po tebe. Zadnji puta u životu zgaziti ću ponos, noćas ću s tobom plesati. Tople ruke tvoje obrisat će suze moje, i drhtavo tijelo polako priviti uz svoje. Zaboravit ću sve oko nas i pustiti ću da me nosi ona toplina, kratkotrajna beznačajna toplina... ali meni tako potrebna. Nismo jedno za drugo opet ću znati, ali to neće biti ni bitno. Ovo je ples po oblacima, oblacima od tankih niti nade i snova, krhkih, tankih, a tako slatkih. Opijena srećom, tugom, poželit ću da vrijeme stane da smo neki drugi ljudi. Poželjeti ću odletjeti do zvijezda, Zagrliti te i tamo ostati...zauvijek. Zuvijek gledati taj sjaj u očima. No znam hladna će zora odnijeti tijelo tvoje, morat će se nastavit život moj. Nešto hladniji, tužniji, prazniji. Grijati će ga uspomena, jedino što imam od tebe... uspomena na onaj jedan jedini ples. |
Kada zatvoriš vrata...
 Dobar vam dan želim. Dobro mi došli na ovu stranicu. Da se predstavim...moje je ime M. i ja sam kukavica. Vjetar...ja sam vjetar. Šumim ulicama grada, a nigdje se ne zadržavam predugo. Posjetim mnoge ulice ali se nigdje ne zadržavam. Lutanje... uvijek tu negdje u blizini a opet nikada tu ..nikada potpuno tu. Moje je ime vjetar.. moje je ime M. i kukavica sam. Lagala bi kada bi rekla da mi godi ta spoznaja. To je jedna grozna osobina. Ne volim ju.... užasna je. Tako bi voljela da je nema u meni. Umjesto da idem naprijed ja stojim na mjestu. Kočnica je čvrsto pritisnuta...ne mogu se pomaknuti. Nesretna sam jer se ništa ne mijenja, a što radim da to promjenim? Ništa. Zašto? Jer ne puštam kočnicu. Zato što se ne usuđujem napraviti ni jedan jedini korak naprijed. Ovo što pišem sada je šamar meni.. šamar jer ga zaslužujem. Zaslužujem ga jer nemam pravo žaliti se ni riječi jer se ne borim. Pravo na žalbu imaju oni koji se bore...a ne ja. Toliko sam puta ostala na mjestu ... toliko puta sam zašutila kada je možda trebalo dati samo riječ.. kada je možda baš ta jedna riječ mogla značiti sreću...šutila sam.. i šutim i dalje. Ja uvijek šutim kada treba pričati....a pričam kada se to ne traži. Eto stalno idem korak unazad... i kao dijete s vrata gledam u svijet ali se ne usudim pomaknuti. Gledam drveće u slikovnici ali ne izlazim van vidjeti ga. Volim miris ruža jer su mi rekli da fino mirišu, ali ne idem ih ubrati u vrtu. U parku se igraju druga djeca.... neka od njih stanu i zovu me. Gledaju me svojim dragim okicama..i tako bi htjela potrčati.. tako bi se htjela i ja igrati s njima. Htjela bi se igrati s njima...ne želim biti uvijek sama Htjela bi .... a opet stojim i gledam ih. Smješkam im se s vrata moje sigurne kućice kako bi im pokazala da nije meni tako loše. Nije loše tu,a opet nije ni lijepo..nije kako bi trebalo biti...kako bi moglo biti. I tako prolaze dani .... ja sjedim i gledam ljude, gledam kako vrijeme prolazi, kako idu mjeseci, gledam kako svi životi idu naprijed, nešta se događa a kod mene stoji. Sve stoji. Ali kao što sam rekla ...nemam dozvolu za žalbu. Oduzeta mi je onog dana kada sam se prestala boriti. Oduzeta mi je onog dana kada sam odlučila ostati u subotu u kući, oduzeta mi je onog dana kada sam šutila a trebala sam nešto reći... oduzeta mi je kada sam odbila igrati se s drugom djecom... djecom u onom parku koji gledam svaki dan. I sada sjedim i opet u tišini sobe pišem. Stavljam riječi...slažem rečenice. Znam što trebam napraviti, znam da trebam otvoriti usta. I opet ništa... samo tišina i malo kiše niz obraze...malo sramotne kiše. Pljuska...samo pljuska. Crveno je lice ..što od pljuske ..što od ove kiše. Pozdravljam vas.... iz ove sobe...na kraju grada. Moje ime je M. i ja sam kukavica... |
Sanjati...
 Snovi su kule, snovi su gradovi, mjesta blizu meni, blizu srcu. Snovi... snovi... uvijek tako moji. U snovima plešem i šetam, u snovima opet volim. To je san... divan...i mirisan Ničega nema samo toplina, samo sreća. To je mjesto u koje me sada vode anđeli, mjesto koje zove se mali raj ... I kada me krenu buditi, kada mi krenu tjerati snove, kada krenu skidati taj biserni veo s očiju, recite im neka stanu. Neka me puste da sanjam, neka me ne vračaju u svijet, kada sam otišla na tako lijepo mjesto. Snovi su moji gradovi, snovi su moja kuća, Moja mala kuća, na periferiji razuma. Kuća malena sazdana kao ja želim, skrojena po mjerilu neke moje bajke, nestvarna... nemoguća ali moja. U tom svijetu nema straha, Nema ničega što bi me moglo povrijediti, tamo tako daleko... tamo sam slobodna... I zato... kada me krenu buditi ne dajte im prijatelji moji. Nemojte dati da diraju to umorno tijelo, neka puste dušu da se liječi. Neka me puste...neka me ostave, neka mi dozvole... neka daju da i ja sanjam... |
Kad ti crta osmijeh na licu
 Ne puštaj tu osobu, ne daj ju nikome, ne daj ...ne daj.. jer ti crta osmijeh na licu. Osmijeh sačuvaj ti, čuvaj ga kao najljepši dar, dar tako malen, a tako blistav. Čuvaj ga.. čuvaj ga.. zauvijek. Ne puštaj ga nikad, ako ti crta osmijeh na licu, ne puštaj nikad..jer smijeh će, taj tvoj vedri osmijeh zamjenit će suze, a tuga zaviti tvoje srce, tuga jer si ga izgubila, kao i osmijeh, kao i sav taj sjaj. Čuvaj ga, čuvaj ga tu, blizu...kod srca. Došao je možda bliže nego što je smio, ali ne puštaj ga, ne puštaj ga sada , čuvaj ga ludo mala, čuvaj jer to je osoba koja ti crta osmijeh na licu, osmijeh u očima.... |
Mojim najdražim biserima...
 Danas pišem za ljude koje volim. Razmišljala sam malo o tome kako imam svojih par bisera...mojih dragih bisera koje čuvam na dlanu, koje čuvam blizu srca. Život nije lijep, a put mi je češće grbav i trnovit nego gladak i mekan. No ne mogu biti tužna osoba, nemam pravo na to. Zašto? Pa zato jer ja imam par dijamanta, divnih ljudi koje volim, koji mi znače puno. Zaslužili su se naći na mojoj stranici, barem na ovaj način. Što reći tim ljudima...kako im zahvaliti? Teško....jako teško jer nemam čak ni riječi kojima bi mogla opisati ono koliko mi znače. Nema riječi koje mogu dočarati osjećaje koje znaju probuditi u meni. Ništa ne može biti dovoljna hvala za osmijeh na licu koji su toliko puta nacrtali. Suze koje su otjerali svojim šalama, utjehu koju su njihove riječi pružile. Moji biseri stanu na dlan jedne ruke, nemam ih puno... ali vrijede više od svega. Volim ih...samo me strah znaju li to? Pokazujem li im dovoljno koliko mi znače? Jesam im dala do znanja da su mi kod srca? Nisu mi svi ni blizu ali opet tako su blizu. Da...zbunjujuće ali opet divno i toplo. Moji biseri... I sada sjedim s osmijehom na licu i razmišljam o njima , osobama koje su posebne....tako različite međusobno,a opet savršeno uklopljene u moju osobu. U moru gorčine, moru straha i tuge oni su moje svjetlo, moj smijeh, moja sreća. Jedan osmijeh, jedna riječ, jedan pogled, jedna poruka.... tako malo a opet puno. Meni puno.... meni posebno. Posebno... i srcu blizu. Možda pišem ovaj post da pokažem sama sebi koliko sam zapravo sretna i bogata. Sretna sam osoba jer su oni ušetali u moj život ...ti divni ljudi. Ja sam počašćena time što ih znam. Ja sam ta koja je dobila mogućnost znati ih takve kakvi jesu, nesavršeni, neobični, simpatični, dragi i topli ljudi. Takvi kakvi jesu moji su... moji divni, moji dragi. Dajem si danas u zadatak nešto. Dajem si u zadatak pokazivati im svaki dan da su mi posebni, da su moja sreća. Ulagati u njih i više nego do sada...jer takvi se biseri teško nalaze a ja sam ih dobila .. moje divne kamenčiće u moru života. Kamenčiće naizgled obične, naizgled neugledne, na prvi pogled nezamjetljive... kamenčiće bisere.... samo moje.. jedine najdraže. Biseri moji...moji divni ljudi čuvam vas tamo gdje rijetki dođu, čuvam vas u dubini srca zauvijek. |
Pozdravi...
Eto mene neočekivano odveo put na more. Radila tamo ali eto barem sam ga vidjela. Hmm oni koji su čitali ikada moje postove mogli su primjetiti koliko me to more ispunjava. :) Iz tog razloga sada imam u sebi opet energije, imam nečega iznutra..nečeg slanog, morskog, nečega što me oporavilo pomalo. volim to more eh. Uglavnom dugo nisam pisala, tj. pisala sam ali u svoju bilježnicu, pa ću sada neke stvari prenositi iz nje na ovu virtualnu. Uglavnom pozdrav svima i čitamo se :)
|
| < | prosinac, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv